posljednji tango balkanskog kasapina

U svakom slucaju, unovcavanje najveceg zlocinca nakon Drugog svjetskog rata i nije bilo tako uspješno za Srbe, što nikako ne umanjuje licemjerstvo Zapada koji ne prestaje da moralno i materijalno nagraduje Srbe za njihove zlocine, direktno ili posredno, svejedno je. Ono nije bilo ni tako veliki medijski dogadaj kakvo bi bilo da je uradeno prije pet ili šest godina, kada bi to na svježim bošnjackim ranama bilo poput mehlema a Albance bi spasilo genocida i strašnih patnji i razaranja. Dodamo li tome i da osnovu za hapšenje predstavlja optužnica za genocid na Kosovu a ne u Bosni, onda to još više umanjuje njen znacaj kao medijskog dogadaja.

Kada je prije petnaest godina Miloševic na Gazimestanu, pritješnjen situacijom koju su drugi iskonstruirali a on prihvatio, skoro nesvjesno zakoracio u fašizam i nacizam poznatom izjavom da ''Srbe ne sme niko da bije'', ali da pred njima stoje još brojne bitke cak i ''one oružane'', niko nije mogao ni pretpostaviti koliko ce trajati nesvjesni ulazak u svjesni nastavak terora. Narednih godina on je pokrenuo milione Srba u borbu za istrebljenje svega što nije srpsko i po srpskoj mjeri. Politika kakvu je Miloševic nastavio da vodi, voden rukom i umom svoje supruge Mire Markovic, zavila je u crno nekadašnju Jugoslaviju i dovela do njenog potpunog i konacnog raspada.
Ma koliko se jugonostalgicari danas trudili da obnove sjecanja i institucije koje podsjecaju na nekadašnju državu, povratka na staro - nema.

Iz jednostavnog razloga što Jugoslavija nije eksplodirala nego implodirala, što je niko nije napao i nikoga nije napala nego je unutar svojih granica - režimom slijepog nacionalizma, prvenstveno srpskog a dobrim dijelom i hrvatskog - uništavala vlastite narode i vlastitu historiju. Najvišu cijenu raspada platila je Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj, potom Kosovo i Albanci (u oba slulcaja muslimani). Danas ceh placaju Makedonija i ponovo Albanci cije ugnjetavanje u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici nije ništa drugo nego odjek eksplozije Miloševicevog ratno-huškackog nacional-fašizma. Najcrnja stvar u svemu jeste da cijenu placaju i oni u cije se, navodno, ime sva njegova politika i vodila – Srbi a da još uvijek nisu u stanju shvatiti istinu i pogledati stvarnosti u oci pa priznati gdje ja nastao i ko je nacinio kuršlus nakon kojeg se raspao citav jedan sistem (Titova Jugoslavija), a drugi (Miloševiceva srboslavija) nikada nije uspio ni da se izgradi. Na ruševinama obje nastaje danas nova, truhla, hibridna država, njen bivši vožd truhne u Haagu dok se opasnost od ponovne eskalacije fašizma samo odgada a nikako ne iskljucuje. A kako je sve pocelo?

Ratovi su cuvali vožda

Pocetak devedesetih godina prošlog stoljeca pred bivšu Jugoslaviju stavio je novu zadacu: ili ce se prestrojiti i krenuti putem razvoja prema novoj i modernoj ekonomiji i državi demokratskog tipa, ili ce nestati u vlastitom kalu i neredu. Zadatak je bio svima jasan i ocigledan, samo je bilo pitanje da li ce se naci ljudi koji takav zadatak mogu iznijeti, i ne samo ljudi kao vode, nego i ljudi kao izvršioci. Prvi koraci ucnjeni su skoro spontano ali, ipak, diktirano iz centara moci, više kao probni balon nego kao svjesna akcija, a provedeni su u politicom životu uvodnjem višepartijskog sistema, koji umjesto istinske demokracije donosi vladavinu mraka.
U ekonomiji Ante Markovic nudi reforme koje sasvim izvjesno imaju perspektivu, ali je u njihovoj podlozi nezaobilazan uvjet – rad, što ce kod znacajnog broja Jugoslovena izazvati istinsku averziju. U jednoj televizijskoj emisiji u praskozorje rata Stjepan Kljujic otvoreno je rekao Radovanu Karadžicu kako on u potpunosti razumije srpsku ugroženost, jer nova vremena od ljudi traže da se radi i radom obezbjeduje društveni status, a ''vi Srbi na rad niste navikli''. Ova recenica ponajbolje oslikava stanje u tadašnjoj državi i cinjenicu da oni koji su držali konce u rukama nisu krenuli putem demokracije i ekonomskog razvoja nego putem nacionalizma i fašisticko-teroristikog razaranja.

Miloševic je tada odlucio stati uz Program SANU, brzo je preuzeo potpunu kontrolu nad JNA (što s obzirom na strukturu oficirskog kadra koji su vecinom cinili Srbi i Crnogorci i nije bilo teško) a onda poceo sa pritiscima na politicka rukovodstva ostalih republika, sve sa ciljem obezbjedivanja povlaštenijeg položaja za vec povlaštene Srbe i povlaštenu Srbiju. Naravno da je takva politika samo u pomracenom umu mogla racunati na probitak. Slovenija se odvaja skoro bez metka, Hrvatska ulazi u kratkotrajni rat u kojem još ne kontrolira cijelu teritoriju, ali racuna da dogovorom (Karadordevo i dogovor Tudmana i Miloševica) ili nastavkom rata to ostvari i ceka eksploziju rata u Bosni i Hercegovini.
Kada se to 1992. godine zaista i dogodilo, niko se nije nadao da ce agresija na BiH imati takve razmjere i biti tako brutalna. Možda su to znali samo Miloševic i njegovi najbliži saradnici. U svakom slucaju, naredne cetiri godine u centralnoj republici bjesnit ce agresija srednjevjekovnog tipa u kojoj Srbi najsavremenijim naoružanjem udaraju na nenaoružani bošnjacki narod.

Miloševic je uspio da podredi medije, državni aparat, vojsku, kulturu, naucnu misao, sport i u njima pojedinca i kolektivitet jednome cilju uspostavljanja velike Srbije i njegovom vlastitom održavanju na vlasti. Nevjerovatno je ali istinito da iskrivljena svijest skoro citavog srpskog naroda slijepo slijedi vožda u najcrnje zlocine koji su ikada pocinjeni. Za cijelo vrijeme trajanja ratova u Bosni i na Kosovu, do svijesti srpskog naroda ne dopire cinjenica da srpski vojnik niti brani Srbiju niti gradi veliku državu nego samo i iskljucivo pljacka i pravi ratne zlocine. Niko danas u Srbiji i Crnoj Gori ne može reci da nije znao šta se dešavalo u Bijeljini 1992. ili u Srebrenici 1995. godine kao i u cijelom meduprostoru i meduvremenu. Znali su, ali su, ili svjesno zatvarali oci pred istinom, ili su se, što je mnogo vjerovatnije ali i strašnije, slagali sa pocinjenim. Mitološka potreba da se ''osveti Turcima na ovim prostorima'' bila je gluha i slijepa za sve osim za osvetu izmišljenom neprijatelju za izmišljeno zlo. Zato ce Miloševica na vlasti održavati samo dalje projektovanje i izazivanje sukoba a nikako mir i stabilnost na Balkanu. Uostalom to se pokazalo tacnim vec na prvim izborima nakon prestanka NATO bombardiranja Srbije i uspostavljanja mira na Kosovu. Miloševic je izgubio izbore.

Nova vlast novi aršini

Dolazak Koštunice medunarodna zajednica pozdravila je sa licemjernim oduševljenjem kao dolazak demokratskog režima iako je znala da je Koštunica ništa manji nacionalist od Miloševica. Njegovo odbijanje saradnje sa Haškim sudom ubrzo se pokazalo kao konzistentna politika a ne trenutni stav i ugadanje biracima pokušajem ispunjavanja predizbornih obecanja. Zato je Zapad morao potražiti druge nacine da se dokopa Miloševica koji ga posljednjih deset godina besramno vuce za nos. Dobrog i poslušnog izvršioca našli su u premijeru srbijanske vlade Ðindicu koji manirom Miloša Obrenovica (isporucio Karadordevu glavu u Carigrad) isporucuje Miloševica u Haag. Naravno da je presudnu ulogu u donošenju odluke o ovakvom potezu za Ðindica imala mrkva koju su zapadnjaci upakovali u obecanih milijardu dolara pomoci na donatorskoj konferenciji za pomoc Jugoslaviji-Srbiji. Razocarenje ce uslijediti vec nakon nekoliko dana kada je pomoc svedena na svega 300 miliona od kojih najveci dio treba da ode na otplatu starih dugova i kamata. To ne znaci da Ðindic ne bi i za ove pare prodao Miloševica, ali bi mu to svakako bilo teže opravdati pred domacom javnošcu.

U svakom slucaju, unovcavanje najveceg zlocinca nakon Drugog svjetskog rata i nije bilo tako uspješno za Srbe, što nikako ne umanjuje licemjerstvo Zapada koji ne prestaje da moralno i materijalno nagraduje Srbe za njihove zlocine, direktno ili posredno, svejedno je. Ono nije bilo ni tako veliki medijski dogadaj kakvo bi bilo da je uradeno prije pet ili šest godina, kada bi to na svježim bošnjackim ranama bilo poput mehlema a Albance bi spasilo genocida i strašnih patnji i razaranja. Dodamo li tome i da osnovu za hapšenje predstavlja optužnica za genocid na Kosovu a ne u Bosni, onda to još više umanjuje njen znacaj kao medijskog dogadaja.

U Bosni se sve nekako svelo na to da je hapšenje Miloševica sasvim ocekivan i normalan kraj jedne zlocinacke karijere i ništa ni više ni manje od toga. Mnogo je znacajnije pogledati kako je ovaj dogadaj prošao u Srbiji.
Tamo su organizirane demonstracije ali, za razliku od nekadašnjih mitinga koji su okupljali ''milionske'' Srbe, sada nisu mogli okupiti ni nekoliko hiljada Slobodanovih pristalica. Neupucen posmatrac bi rekao da su Srbi shvatili kako je i vožda stigla zaslužena kazna pa zato i ne reaguju. Upuceniji znaju da se, ustvari, radi o staroj srpskoj mimikriji koja tako dobro prikriva pravo stanje svijesti i politike u ovom narodu i njegovoj državi. Sjeme za veliku Srbiju je posijano i uhvatilo je korijena u srpskom narodu tako da ga nikakvo hapšenje jednog covjeka nece išcupati. To što je Miloševic vec na prvom saslušanju izjavio da se ne osjeca krivim i da bi ponovo pocinio sve što je pocinio u petnaest godina vladavine, to što ne priznaje Haški sud iako pred njim odgovara za svoja zlodjela, samo govori o tome da se ni ovim hapšenjem ništa bitno nije promijenilo. Ostaje onda pitanje kada ce se i hoce li uopce nešto promijeniti u svijesti Srbalja.

Presuda mora dati odgovor

Dugo je zvanicna politika u Beogradu stajala na stanovištu da Miloševicu može suditi samo sud u Srbiji a ne nekakav ''politicki'' zapadni sud sve do bacenog mamca u vidu pominjane milijarde dolara pomoci. Dugo su i obicni gradani gutali mamac o cvrstom stavu njihovih politicara da sacuvaju obraz, cast, državnost, ustavnost i šta sve ne. Danas svi oni na razlicite nacine umiruju svoju savjest dok vožd sjedi u zatvorskoj celiji bez svoje životne saputnice i politickog mentora. Politicari parama (još ako je neko dobio dio americke nagrade od pet miliona dolara, a jeste) a narod mitomanijom.
Proci ce dosta vremena dok sudenje zaista pocne i dok se izrekne konacna presuda, jer treba sacekati proširenje optužnice i za zlocine u Bosni, na cemu se ubrzano radi, ali i inace sporu susdsku proceduru. Medutim, kad god bude donesena presuda mora potvrditi ono što se kroz ranije presude vec reklo a to je da su Srbija i Crna Gora pocinile genocid u BiH, da je to cinjeno pod vodstvom Miloševica uz pristanak svekolikog srpstva, da zlocini jesu ucinjeni masovno i kolektivno, da odgovornost jeste pojedinacna, ali i da bi grižnja savjesti morala biti kolektivna.

Sudenje i presuda moraju potvrditi riješenost Svijeta da se zlocinu zaista stane nogom za vrat, da se zlocinci zaista privedu pred lice pravde. Samo tako ce Slobodanovo lišavanje slobode imati svrhu i efekt. Samo ako Karadžic, Mladic i njihove sluge i skutonoše svih nivoa ne budu mogli spavati zbog straha od pravde - sudenje ce imati svoje opravdanje.
Zaista je prava šteta što Srbi nece suditi svome voždu u Srbiji, a trebalo bi. Trebalo bi da mu sude makar i u odsustvu. Trebalo bi da mu sude što im je dao lažnu nadu kako ce napraviti veliku Srbiju a protjerao Srbe iz Hrvatske, pola Bosne i skoro cijelog Kosova, što im je obecao da niko ne ''sme da ih bije'' a bili ih i Hrvati i Bošnjaci i Albanci a Bogami i NATO, što ih je iz ''velike srboslavije'' sveo na uniju sa Crnom Gorom iz koje ova želi uteci na sve nacine… Da ne nabrajamo, razloga za sudenje moglo bi se naci bezbroj. Bošnjaci, Albanci, Hrvati uzdaju se u Haški tribunal da im donese pravdu. Srbi u Tribunal ne vjeruju i ne priznaju ga. Ništa strašno. Strašno je ako i dalje misle i vjeruju da je vožd nepogrešiv, da je nepravedno optužen i necasno uhapšen. Ako je tako, onda kolektivna svijest mora ici ne na sudenje u Haag, nego na saslušanje pred historijom. I neka se niko ne cudi kada za desetak godina velikosrpski falsifikatori historije ponovo budu pisali o ugroženosti Srba, možda cak i u Srebrenici.

Ukoliko se to desi, onda se mora jasno reci da za to nisu više krivi Srbi, ili bar nisu samo oni krivi, vec da je kriva cijela medunarodna javnost i svaki Bošnjak, Albanac ili Hrvat koji je osjetio cetnicku kamu na svojoj koži a nije postao svjestan potrebe da se svim snagama bori protiv svakog nosioca cetnicke i vlekosrpske ideologije. Niko od nas nece moci reci da nije znao šta se danas dešava kad MUP Republike Srpske ispostavlja racun prognanim Srebrenicanima zato što ih je cuvao na komemoraciji u Potocarima, tom strašnom stratištu na kojem su zlocine pocinili njeni gradani. Niko nece moci reci da nije znao kako su Srebrenicani cuvani od sadašnjih gradana RS-a jer ni od koga drugog im opasnost ne prijeti ni u Srebrenici ni u drugim gradovima iz kojih su protjerani politikom ciji je nosilac i olicenje bio i ostao Slobodan Miloševic. Ako je odgovornost njegova za sve što je bilo, cija je odgovornost za ovo što sada jeste? Odgovore daje historija, ali i mrtva usta pobijenih Srebrenicana i svih ostalih žrtava rata koje traže od nas da se jasno odredimo spram kolektivne mržnje koja tinja i ceka da se javi novi Miloševic koji ce je ponovo potpiriti. Uspjet ce samo ako mu mi dozvolimo. U tom slucaju haški i ini sudovi nam nece trebati.